Hrvatski ovčar je zasigurno kao i Hrvatski narod do svoje afirmacije prolazio, ali i još uvijek prolazi teška iskušenja. Kad se pogleda unazad koliko je bilo potrebno vremena, truda i odricanja, kako bi se priznao standard u bivšem Jugoslavenskom kinološkom savezu, kao osnovu za priznanje od Međunarodne kinološke federacije, pa kad se pogleda stanje prije i stanje poslije osamostaljenja Hrvatskog kinološkog saveza , možemo zasigurno reći da je učinjeno, kako za hrvatskog ovčara, tako i za ostale autohtone pasmine, više nego očekivano puno.

Hrvatski je ovčar priznat 1969.godine, kao hrvatska pasmina priznat 1992.godine i od tada do danas, naš pas živi svoj život.

Razdruživanjem ili osamostaljenjem HKS zatekli smo, možemo reći sa sigurnošču, zbrku oko autohtonih pasmina. Rodovne knjige su vođene i u Ljubljani, i u Beogradu, i u Zagrebu, tako da se dobar dio dokumenata zagubio. Među tim dokumentima su rodovne knjige prvih hrvatskih ovčara-osnova uzgoja. Iz tih su središta dolazila razna pravila i propisi, neozbiljne odluke i rješenja. Od svih autohtonih pasa nekadašnje Jugoslavije najbolje su prošli hrvatski ovčar i šarplaninac. Šarplaninac nije tema ovog pisanja, a hrvatski ovčar je na startu bio u prednosti, jer je dobio naziv Hrvatski ovčar i kao takav već određen nacionalno.

Što nam je činiti već danas?
Naš je pas bio zapušten, politika se vodila na krivim mjestima,a sve to je tiho prešučivano. Hrvatski kinološki savez je zapušteno stanje nadvladao, doneo je Odluku o otvaranju Hrvatske uvjetne rodovnice i tom prigodom upisao veliki broj pasa nepoznatog porijekla u Hrvatsku uvjetnu rodovnicu, pokrenuo okrugle stolove o hrvatskom ovčaru, pridonijeo unaprijeđenju pasmine i njene prezentacije u svijetu, te ishodovao priznanje hrvatskog ovčara, uz ostale autohtone pasmine Hrvatske, hrvatskom pasminom.

Ipak, nije sve sjajno. Ima još puno posla i obveza koje su pred svima nama:
 1. Osposobljavanje stručnog kadra
 2. Stanje u uzgoju
 3. Pasminski klubovi
 4. Prezentacija u svijetu

Stručni kadar nam je više nego jadan. U ocjenskim listama se može naći i ovakav opis pasa:"...oko je srednje svjetlo,..." a kad znamo da je takav opis dala osoba koja kroji uzgojnu politiku hrvatskog ovčara, onda je sve jasno. Držim da prije svega sudac na specijalnoj izložbi može biti samo kinološki sudac-uzgajač, a nikako kinološki sudac koji pasminu poznaje jedino kao materijal s polaganja sudačkog ispita. Dakle, treba načiniti popis sudaca za hrvatske ovčare koji će u svakom trenutku vidjevši psa moći barem donekle reći od kojih pasa potječe ili ako ne to, onda barem, vidjevši psa i njegovu rodovnicu, može reći što će isti dati kao jedan od roditelja i preporučiti prave kuje za njega, odnosno mužjake za nju. Trenutno takvih sudaca skoro da i nemamo. Isto tako i uzgajače treba educirati da znaju čitati standard, kako se ne bi povodili za sudačkim željama suprotno od standarda. Stoga treba obvezatno svake godine održavati okrugle stolove za unaprijeđenje hrvatskog ovčara, a samim time donijeti i strategiju unaprijeđenja hrvatskog ovčara.

Stanje u uzgoju možemo opisati dobrim, gledano u cjelini. Ipak, ja sa sigurnošču ne mogu tvrditi da je određeni pas upravo taj pas, jer se znam da su nam uvjetne rodovnice unijele veliku pomutnju u uzgoju s jedne strane i veliku prednost s druge strane. Psi koji nisu mogli dobiti uzgojnu dozvolu zbog određenih mana ipak su išli u uzgoj i kao potomci nepoznatih rodotelja upisivani u uvjetnu rodovnicu. Na taj smo način zatvarali uzgojni krug i učvrščivali određene mane, a koje se sada počinju javljati. S druge strane, da nije bilo upisivanja u uvjetne rodovnice, pitanje je koliko bismo imali hrvatskih ovčara danas. Pogledamo li današnje rodovnice, možemo vidjeti da je gotovo 90% pasa porijeklom iz uvjetnog rodoslovlja (od 1990.).Prema tome, ne smijemo se previše okretati unazad jer od silnog okretanja, nečemo vidjeti naprijed. Moramo prije svega načiniti popis svih pasa koji su ocjenjivani odličnom, pa naniže ocjenama, s pregledom potomaka određenih pasa. Nešto slično je pokušavano u Slavonskom Brodu, međutim nije baš uspijelo. Ali volja je postojala. Na taj ćemo način moći doći do kvalitetnih linija i predviđanja u uzgoju, što sada nije nikako moguće. Postoje razmišljanja da se hrvatski ovčar razdijeli na radne i izložbene pse što bi bilo izuzetno štetno za ovog psa. Postoje mišljenja i da se hrvatski ovčar podijeli po veličinama (mali, srednji, veliki), ušima (uspravne ili poluuspravne), ...Sve to unosi zbrku u redove uzgajača i stočara, tako da se oni priklanjaju trendovima sudaca, onoga što se njima sviđa.

Osnovna zadaća i prioritet svih uzgajača i kinoloških sudaca mora biti osnivanje STOŽERA UDRUGA UZGAJAČA HRVATSKIH OVČARA HRVATSKE ili druge Udruge istog cilja, sa članicama u županijama-po jedna u svakoj. Na ovaj bi način hrvatski ovčar bio pokriven u cjelosti po svim županijama, i sve informacije o hrvatskim ovčarima slijevale bi se u SUUHOH koji bi iste informacije plasirao zainteresiranim putem svoga biltena ili glasila. Županijski klubovi bi morali voditi svu skrb za hrvatske ovčare u svom području djelovanja, od održavanja specijalnih smotri, uzgojnih pregleda, okrugle stolove uzgajača i sudaca županije, načiniti popis pasa na terenu, otvoriti lokalne rodovne knjige i plan uzgoja,...Stožer ima za zadatak okupiti sve Udruge hrvatskih ovčara i zajedno s njima unaprijediti pasminu kroz održavanje Glavne uzgojne smotre hrvatskih ovčara, izdavanje biltena ili glasila SUUHOHa, odlazak-organizirano na sve velike evropske i svjetske izložbe te neke međunarodne koje imaju težinu, vođenje posebne uzgojne liste svih pasa u uzgoju i objavljivanje rezultata uzgoja, godišnje jednom izdati posebno izdanje kao katalog svih plasiranih pasa na Glavnoj uzgojnoj smotri hrvatskih ovčara, kao i ostale poslove koje se čine potrebnim.

Da bi se u svijetu naš pas razlikovao od ostalih sličnih (npr.mudi) moramo agresivnije se prezentirati svijetu. Internet je danas uobičajen za one koji žele više. Mi niti nemamo otvorene stranice na internetu o našim psima. Kako onda možemo očekivati da svijet, osim što se pokažemo na Evropskim i svjetskim izložbama (koje su samo jednom godišnje) upozna i zavoli našeg psa. Nismo ništa učinili niti na radnom planu hrvatskog ovčara kao ovčara-a tvrdimo da je jedan od najboljih ovčara svijeta. Imamo zainteresiranih koji bi to radili samo ih treba financijski podržati, i vjerujem da će vremenom biti sve više takovih natjecatelja. Također, medijski možemo pokriti veliko područje, internet stranice, CD rom, video zapisi,... Mi o tome niti riječi, ali nadajmo se da će se u skoro vrijeme netko i ovime pozabaviti.

Hrvatski kinološki savez je u ovom stadiju jedini krivac za sve loše i jedini zaslužni za sve dobro o hrvatskim ovčarima. A što mi činimo? Osim kritike, da ne spominjem uobičajenu uzrečicu za to, ne činimo apsolutno ništa.
Pojavile su se neke ideje i određena skupina ljudi radi na tome, ali o rezultatima možemo pričati naknadno.

Uključite se u rad svog kluba ili kinološkog društva, i pomozite da se naš pas unaprijedi.

Hrvatski ovčar je jedna od najstarijih pasmina pasa na svijetu, koja je stigla s prvim hrvatskim plemenima iz prvotne domovine u novu postojbinu Hrvatsku, i od tada do danas, nije se puno promijenio. Kao takav zaslužuje, ne samo da ga sačuvamo kakav jest, već i da ga unaprijedimo, i budućim generacijama ostavimo psa dopadljiva izgleda i nadasve dobrih radnih osobina.
Prije nego li se odlučimo o tome što želimo s našim psom, moramo se odlučiti želimo li svog psa zadržati ovakvog kakvog imamo s malim nadogradnjama, ili želimo posve novog psa koji će zadovoljavati sasvim neke druge ciljeve.
Mijenjajući mu vanjštinu, mijenjamo mu manje-više i nutrinu, fenotip i genotip. To znači da neki uzgajači nemaju sluha za hrvatskog ovčara. Traže velikog psa i dobivaju ih, nesvjesno vršeći odabir pasa visinom, pas postaje veći i teži, težeg kostura (a time se zna ponekad promijeniti i oblik šape, mačja postaje žlicasta ili čak zečja), mirnijeg temperamenta, što sve izravno dovodi do gubljenja pasminskih osobina.
U ovom trenutku, hrvatskom ovčaru treba dati priliku na mnogim područjima kinologije, prateći ga medijski sve do potpunog prosperiteta. Za boljitak crnog vragolana potrebno je djelatnosti provoditi na lokalnoj, regionalnoj, nacionalnoj i međunarodnoj razini.

Na regionalnoj razini svakako treba poraditi na povezivanju vlasnika i uzgajača hrvatskih ovčara međusobno kroz razna druženja i stvarati zdravu konkurenciju, oživiti koordinaciju uzgajača regije (Osijek-Brod-Đakovo-Vinkovci-Županja-Požega...) te poticati razne akcije za unaprjeđenje pasmine.

Vjerujem da će ovaj napis o smjernicama za dalji rad u uzgoju hrvatskih ovčara doprinijeti da se konačno počne razmišljati o hrvatskom ovčaru kao psu budućnosti - svestrane uporabe i ljepote.

Napomena:
Najmanja starosna dob za pristupanje uzgojnom pregledu za hrvatske ovčare je 15 mjeseci. Mužjaci sa 4. uzgojnom vrijednošču koriste se u uzgoju deficitarnih pasmina. Hrvatski ovčar više nije deficitarna pasmina.
Mužjak koji je osvojio 3xPRM i ima 3.uzgojnu vrijednost, smatra se do navršena 24 mjeseca kao da ima 2.uzgojnu vrijednost.
Hrvatski ovčar ne podliježe selekciji na HD. Minimalna dob za pristupanje (neobvezno) snimanju HD je 12 mjeseci.