U XIV stoljeću ispisuju se prvi podaci o hrvatskom ovčaru koji su nama poznati.

Đakovački Biskup Petar Horvat u svom zapisu iz 1374. godine navodi da su Hrvati ovog čobanskog psa doveli sa sobom prigodom seobe u novu postojbinu, te ga naziva CANIS PASTORALIS CROATICUS - Hrvatski čobanski pas. Navodi da je visok oko 3 pedlja /oko 45 cm/, da je obrastao srednjedugom kovrčavom dlakom, poluuspravnih ili uspravnih ušiju, te da je vrlo dobar za čuvanje svih domačih životinja.

Petar Bakić Đakovački biskup u svom rukopisu iz 1719. godine "O životu naroda i o stočarstvu u Đakovu i njegovoj okolici Ljeta gospodnjega 1719." također govori o hrvatskom ovčaru. U tom rukopisu ponavlja riječi Biskupa Petra iz 1374. i uz vlastiti opis tog psa navodi da se hrvatski ovčar nije promjenio od posljednjeg pominjanja (od 1374 do 1719.) i da je zadržao svoj oblik i vanjštinu kako ih je opisao Biskup Petar 1374.godine.

Upravitelj Crkvenih dobara Andrija Kečkemeti u svom izvješču "Izvješče o stočarstvu na Đakovačkom Spahiluku 1737.godine" piše na latinskom jeziku o hrvatskom ovčaru: "Hrvatskog su ovčara prema zapisima Đakovačkog biskupa Petra iz 1374.godine Hrvati za vrijeme seobe doveli sobom iz svoje prvotne domovine u Hrvatsku, i on se uzgaja od doseljenja do danas. Pas je visok oko 3 pedlja /oko 45 cm/, obrastao je srednjedugom kovrčavom dlakom crne boje, a glava mu je obrasla kratkom dlakom.Ima uspravne ili poluuspravne uši. Ovaj pas čuva sve vrste stoke, a odličan je i kao kučni pas čuvar."

Franjo Klein, Upravitelj i Ranarnik Biskupskog spahiluka u Đakovu daje u svom zapisu iz 1742.godine dosta iscrpan opis psa: "Hrvatski čobanski pas visok je oko 3 pedlja. Pokriven je kovrčavom dlakom crne boje. Dlaka je na glavi kratka, a na ostalom dijelu tijala srednje dužine. Njuška je šiljata, uši poluuspravne ili uspravne. Ovaj je pas vrlo darovit i za sve vrste stoke uporabljiv.". Prema zapisu Đakovačkog biskupa Petra iz 1374.godine koga kasnije pominje u svom rukopisu 1719. godine i Biskup Petar Bakić, ovog su psa Hrvati za vrijeme seoba doveli u novu postojbinu Hrvatsku, te su s njime do današnjeg dana kao pastiri služili i dali mu ime Hrvatski čobanski pas.

Đakovački Kanonik i Upravitelj Biskupskih dobara u Đakovu, Petar Lukić u svom izvješču "O stanju stočarstva Spahiluka Biskupije Đakovačke i njegove okolice 1752. godine" piše na latinskom jeziku: Za stočarstvo Đakovštine od velike je važnosti hrvatski čobanski pas.Taj pas čuva stada ovaca, koza, svinja, goveda i konja. Visok je oko 3 pedlja, crne do sivocrne boje, kitnjastog repa, a nekoji se ošteni i bez repa. Obrastao je srednje dugom, ravnom do kovrčavom dlakom. Glava do ušiju obrasla je kratkom dlakom. Ima špicastu njušku, te stršeće ili polu-stršeće uši. Oblik glave mu je kao u lisice. Vrlo je dobar i kao kučni pas. Prema Bakiću, tog su psa naši preci doveli sobom iz prvotne domovine prigodom seobe u ove krajeve. Ovaj se pas uzgaja od doseljenja u cijeloj Hrvatskoj i on je najbrojnija pasmina pasa u Hrvatskoj.

Kasniji pisani podaci o hrvatskom ovčaru potječu iz 1854. godine. Autor pisanja je Dr.Franjo Bertić, kotarski veterinar u Đakovu /veterinar i liječnik/. U svojoj brošuri "O obstajanju ergele u Đakovu" navodi da ergele čuvaju psi hrvatski ovčari, koji su vrlo dobri i kao kučni psi. Kod opisa psa navodi kako je taj pas visok 40-50 cm, te da mu je dlaka crne boje srednje duga i kovrčava. Da mu je glava obrasla kratkom dlakom stršečih i polustršečih ušiju. Njuška mu je malo zašiljena, rep mu je malo kitnjast ili se ošteni bez repa. Bertić dalje navodi da su svojstva tog psa dobro ustaljena, jer da mu se vanjština kroz posljednjih stotinu godina nije promjenila, odnosno da je taj pas ostao isti kako ga opisuje Đakovački biskup Petar Lukić prije jednog stoljeća. Prema Bertiću, svi psi koji su se tada držali u selima Đakovačkog kotara, osim crvenkastožučkastih lisastoputastih lovačkih pasa bili su hrvatski ovčari.

Ostali zapisi iz nekoliko stotina godina poslije oslanjaju se na isti izvor i citiraju ga, ili mjenjajući mu formu, a zadržavajući opis gotovo jednak.

U brojnim zapisima nerazjašnjeno je pitanje na koje bi mogao odgovoriti veoma mali broj kinologa, a što se tiče podrijetla dospijeća našeg ovčara u krajeve koje mi danas nastanjujemo.
Upravo stoga, što i u najnovijoj literaturi nema autora koji sa sigurnošču tvrdi i dokazuje, da je hrvatski ovčar stigao s prvim hrvatskim plemenima iz svoje prvotne domovine u područje današnje Hrvatske, pokušao sam na svoj način razjasniti ili barem pokušati ukazati na neke činjenice, glede ovog pitanja. Nadam se da sam u tome uspio, utoliko, ukoliko ove teze budu prihvaćene i razmatrane na višim kinološkim i znanstvenim razinama.


1.teza: HRVATSKI OVČAR OBLIKOVAO SE U PRADOMOVINI HRVATA I SEOBOM HRVATSKIH PLEMENA, DOSPIJEVA NA PODRUČJE DANAŠNJE HRVATSKE

Koliko je ova teza prihvaćena, govori činjenica da gotovo svi autori napisa o hrvatskom ovčaru, domaći i strani, tvrde da je hrvatski ovčar stigao s prvim hrvatskim plemenima oko VII stoljeća p.K. na područje današnje Hrvatske. Da je ova teza točna, prisjetimo se navoda Biskupa Petra iz 1374. godine, gdje u svom rukopisu opisuje ovog psa kao CANIS PASTORALIS CROATICUS ili Hrvatski čobanski pas. Po zapisima ovog Biskupa, Hrvati su ovog psa doveli prigodom seobe u novu postojbinu iz prvotne, te uz opis završava svoje pisanje na latinskom jeziku. Poznato je, međutim, da nisu sva Hrvatska plemena došla na ovo, današnje područje, već su se neka stopila s drugim narodima ili su jednostavno lagano izumirali. Odatle vjerovatno i neki psi koji su vrlo slični našem hrvatskom ovčaru. Među njima je svakako luks - pas iz bivšeg sovjetskog saveza (prema nekim autorima), te mađarski mudi - koji je nastao izravno od hrvatskog ovčara, a vjerovatno krvi hrvatskog ovčara imaju i neki sjeverno i srednjeevropski ps,i poput švedskog špica - šiperkia. Slijedeći zapis o hrvatskom ovčaru slijedi 1719. godine iz pera Biskupa Petra Bakića, gdje isti samo potvrđuje prethodni zapis Biskupa Petra iz 1374., nadovezuje se na njega i upotpunjuje ga.
Na osnovu čega se ove tvrdnje oba Biskupa oslanjaju, ostaje nepoznatica. Slične, ako ne i iste pse, možda su imali i neki drugi narodi od kojih su daljim odabirom, nastale nove pasmine. Sve tvrdnje i zapisi nastali poslije, oslanjaju se na onu iz 1374. godine. Jesu li doista to bili ovi i ovakvi psi kakve mi danas poznajemo ili ne, možemo samo naslućivati iz dosta šturog, ali ipak za ono doba dobrog opisa psa. Sigurno je da se opisi podudaraju, ali je isto tako zanimljivo da se opisi psa ne pojavljuju prije opisa Biskupa Petra iz 1374. godine, a tek potom 1719.godine. Na temelju čega Biskup Petar tvrdi da su Hrvati sobom doveli te pse? Tvrdi, ali ne potkrepljuje. Jedna tvrdnja nije ništa, ako pored nje ne stoji barem jedna činjenica koja ide toj tvrdnji u prilog. Treba što prije pretražiti stare crkvene knjige iz onog doba, ne bi li se pronašao pravi i vjerodostojniji zapis o tomu. Tvrdnje i zapisi koji se temelje na zapisima Biskupa Petra iz 1374., pa iako su zapisani nekoliko stoljeća kasnije, nisu siguran dokaz, da smo ga mi doveli sobom. Samo za napomenu, ovaj zapis pojavljuje se nekoliko stotina godina kasnije od prvog doseljenja, a prethodnih zapisa i tvrdnji nema. Uzmimo da je ova tvrdnja točna, čudno je kako se ne pojavljuju i drugi zapisi iz ostalih predjela Hrvatske. Ne budemo li u skoro vrijeme pronašli kakav sigurniji dokaz ili barem postavku o dolasku Hrvata sa svojim psima iz prvotne domovine, možemo govoriti i o hrvatskom ovčaru nastalom i na neki drugi način.


2. teza: HRVATSKI OVČAR SE OBLIKOVAO NA PUTU SEOBE HRVATSKIH PLEMENA OD PRVOTNE DOMOVINE DO NAŠIH KRAJEVA

Ponovo se osvrnimo na prethodnu tezu. Autori napisa o hrvatskim ovčarima tvrde, mada možda i ne vjeruju, da je hrvatski ovčar stigao s prvim hrvatskim plemenima iz prvotne domovine u današnje krajeve, te da se od tada do današnjih dana, gotovo nije promjenio.
Vjerujem da će me veliki broj kinologa podržati kada kažem da je na hrvatskog ovčara veliki udio moglo imati i križanje s drugim psima onog doba prigodom seobe i nastanjivanja. Također treba naglasiti kako se hrvatski narod kroz povjest susretao s mnogim nedaćama od najezdi raznih bolesti, preko upada raznih osvajača do elementarnih nepogoda. Na ovim terenima, kao i na terenima gdje su bivali Hrvati, vodile su se žestoke borbe za opstojnost, događala su se velika kretanja stanovništva, države su mjenjale vladare i granice, kao i narodnost (ako se to može za ono doba govoriti), te je vjerovatno i naš pas imao sličnu sudbinu.
Tako je križanje s psima drugih naroda moglo ostaviti trag na našem psu. Taj trag bi se mogao očitovati kroz poluuspravno i uspravno uho, kovrčavu i mirnu (ravniju) dlaku, kusavost i dugorepost, mali i veliki rast, agresivnost i dobročudnost, crna boja i druge boje, te slično. Među ove tragove mogao bi se ubrojiti i već zaboravljeni karakterističan razdjeljak na grebenu, a naki su kinolozi čak tvrdili, da pravi hrvatski ovčar mora imati gotovo ravne očnjake sa sjekutićima, te obrnuto kovrčavu dlaku (dlaka se uvija od repa prema glavi,) pa čak i to da su se pojavljivali i primjerci sa sedam sjekutića. Mi to nismo iskoristili, no drugi možda jesu. Ako su Mađari od našeg psa stvorili svoju prepoznatljivu pasminu - mudi, zašto mi nismo mogli od nekog drugog, sličnog psa stvoriti (ali ne od mudija) svog psa kakvog danas poznajemo. Kako ovoj tezi ne ide puno u prilog, ostaje nam razmatrati slijedeće teze i pokušati zaključiti točno podrijetlo dospijeća našeg psa u ove krajeve.

3.teza: HRVATSKI OVČAR SE OBLIKOVAO NA DANAŠNJEM PODRUČJU HRVATSKE I PRIJE DOSELJENJA HRVATA U OVE KRAJEVE

Ne postoji dokaz kako su Hrvati po doseljenju u ove krajeve, u novoj zemlji zatekli, navodno, stočarski narod (sa stokom, a bez pasa). To je u ono vrijeme bilo nezamislivo i nemoguće. Dakle, Hrvatska su se plemena po doseljenju u ove krajeve susrela s narodom koji je živio isključivo od stoke i postojao je, uvjetno rečeno, određeni tip psa koje su oni uzgajali. Možda je upravo to bio predak našeg hrvatskog ovčara! Ili je to bio tip psa od kojeg je nastao naš pas? Ne postoje zapisi po doseljenju Hrvata u ove krajeve, da su ih Hrvati doveli sobom, već se to tvrdi puno kasnije, 500-tinjak godina poslije. Jesu li ih Hrvati zaista doveli sobom ili su ih zatekli na ovom području, nije sigurno. Ali nesumljivo je da se od prvog pominjanja do danas nije puno promjenio.


4.teza: HRVATSKI OVČAR OBLIKOVAO SE OD PASA SLIČNIH DANAŠNJEM HRVATSKOM OVČARU, ODNOSNO OD PASA KOJA SU ZATEKLA HRVATSKA PLEMENA PO DOSELJENJU I PASA KOJE SU DOVELI SOBOM PRIGODOM SEOBE

Postoji mogučnost da su Hrvati prigodom seobe u novu postojbinu poveli sobom svoje ovčarske pse uz stada, te da su prigodom doseljenja vršena manje-više nekontrolirana parenja s psima koji su zatekli ovdje. Proizvod tog križanja mogao je biti prototip današnjeg hrvatskog ovčara. Međusobnim parenjima tih pasa i pasa koja su zatekla hrvatska plemena na ovom području, dobio se novi tip psa kojeg mi znamo, vrlo dopadljiva izgleda, dobre naravi i radnih osobina.


SAŽETAK

Sve četiri teze imaju svoju određenu težinu i mjesto, i mogle bi se u nedogled razmatrati, pronaći još koja teza, te vjerovatno nikada ne bismo bili sigurni u ispravnost i vjerodostojnost podataka. Samo uz stručno pomaganje starijih kinologa i znanstvenika, kao i na temelju radova povjesnih napisa i radova, koji donekle mogu pomoći razriješiti ovu tajnu podrijetla dolaska hrvatskog ovčara.

Osobno smatram, hrvatski ovčar nastao je, mada ne u ovom obliku, u prvotnoj domovini i to kao pulin - što potvrđuje podrijetlo imena i njegovo zadržavanje u narodu do danas, te se prilagodio novim uvjetima življenja i od tada do danas, nije se puno promjenio.

Prva i četvrta teza mogu se uzeti kao stvarne, i osnova svemu, a u prilog tomu ide i prvo pominjanje hrvatskog ovčara tek 1374. godine i to, dakle, kad se hrvatski ovčar već ustalio sa svojim osobinama kao pasmina.

Iz svega ovoga možemo zaključiti, Hrvatski ovčar je stara hrvatska pasmina pasa, nastala od starih hrvatskih ovčara-pulina i od pasa koja su zatekla hrvatska plemena po doseljenju u ove krajeve, te se kao posljedica križanja ovih dvaju tipova pasa razvio "novi tip" psa kojeg mi danas nazivamo HRVATSKIM OVČAROM.

Hrvatski ovčar kao jedna od dvije, najzastupljenijih samorodnih pasmina u našoj Županiji, Županiji Brodsko-Posavskoj, samostalno se zadržao u uzgoju seljaka koji je težio isključivo radnim osobinama pasa. Upravo zbog toga, hrvatski ovčar se mogao viđati kod nas, ne na izložbama - već po selima, u više varijacija. Bilo je tu povremeno i ubacivanja svjesno ili nesvjesno i strane krvi, pa čak i križanja s drugim pasminama.

Sagledavajući stanje u Županiji Brodsko-Posavskoj, tadašnjoj općini Slavonski Brod, Kinološko društvo BROD Slavonski Brod, vođeno tadašnjim predsjednikom, a u dogovoru s Hrvatskim kinološkim savezom, tadašnjim Kinološkim savezom Hrvatske, pokrenuta je akcija za očuvanje hrvatskog ovčara. U akciju je uključeno, pored Kinološkog društva i jedno ekološko društvo iz Slavonskog Broda koje je skrbilo o Gajni - tipičnom prisavskom pašnjaku, na kojem je pasla stoka i koju su čuvali psi u tipu hrvatskih ovčara. Ova akcija i suradnja dvije udruge, kasnije se pokazala dobrom.
Dogovorno,1988 .godine kinološka društva iz Slavonskog Broda, Županje i Đakova pokreću, uz suglasnost Hrvatskog kinološkog saveza, akciju upisivanja pasa u uvjetnu rodovnicu, tadašnji Jugoslavenski uslovni rodovnik (JUR).
Komisija, u sastavu Radmilo Gajić i Vlado Kovačić, uz vođenje na terenu od strane pomenute dvije udruge, obilazila je vlasnike pasa u tipu hrvatskih ovčara na području današnje županije i to u selima Oprisavci, Poljanci, Bicko selo, a prema unaprijed načinjenom popisu 30-ak pasa, izvršila pregled i ocjenjivanje, te upis u JUR.

Psi su bili svi iz poznatih linija (2 generacija i dalje), ali se roditelji nisu upisivali, jer se nije moglo sa sigurnošču potvrditi podrijetlo pasa. Isti su psi potom upisani kao potomci nepoznatog podrijetla.

Ovo se ujedno može smatrati i prvom specijalnom izložbom hrvatskih ovčara u Županiji, pri čemu je rodovnicu dobilo 8 pasa. To je ujedno bio dobar znak za uzgoj hrvatskog ovčara, jer nisu imali većih nedostataka i dio ih je bio prirodno kratkorep, čvrsto uspravnih uški, tamnih očiju, dobre naravi i temperamenta. Svi su kao takvi ocjenjeni vrlo dobro.

27.11.1989. prijavljuju se prva legla hrvatskih ovčara prvoupisanih u JUR (iz prethodne akcije) koji su tada predstavljali osnovu za dalji uzgoj. To su bili:

Kao što se vidi, neka su legla odmah ponovljena, kako bi se prije došlo do brojnosti pasa.
U uzgoju se uveo registar uzgoja koji se vodio na lokalnoj razini (kinološko društvo) i odnosio se na praćenje parenja, štenjenja i ishoda s izložbi.

Među prvim uzgajačima, prije akcije, bio je Edvard Babić koji je začeo i uzgoj u našoj županiji, a potom i ostali.
Bilo je i pasa koji nisu mogli udovoljiti osnovne zahtjeve.

Od prvoupisanih pasa u JUR u prvoj generaciji su se pojavili psi koji su se pokazali vrlo dobrim u uzgoju i na izložbama. Tako npr. Bonzo i Gara daju Fila, koji se pokazao u daljem uzgoju jako stabilnim rasplodnjakom i davao je tamno oko, dobru dlaku i kratkorepost. Bobi i Lujza daju Dacu koja parena Filom daje Sokola,a ovaj paren sa Stelom (kuja punerodovnice) daje Jana - prvog Svjetskog prvaka najmlađih Bern 1994.

Druga sestra Dunja parena s Bujom daje Bana - viceprvaka svijeta Bern 1994.

Negdje krajem 1990. i početkom 1991. narušava se situacija u kinološkom društvu, počinje se s osporavanjem postignutog (obostrano, kinološko društvo-ekološko društvo), a obzirom da je izrada rodovnica, pregled pasa i troškovi sudaca išlo na teret društva ili je isto od HKS dobilo kao poticaj okupljanju uzgajača i unaprijeđenje pasmine, Kinološko društvo "BROD" Slavonski Brod tražilo je neku sigurnost kroz zaštitu uzgojnih prava društva (društvo se vodilo kao uzgajač).
Kako su vlasnici pasa bili priklonjeni jednoj strani i nisu željeli surađivati, kinološko društvo donijelo je odluku da se pošalje svima dopis kojim se traže određene obveze. Neki su se odazvali, a neki nisu. Svi psi, za napomenu, koji su bili u uzgoju Društva bili su zavedeni u uzgojni registar (sve pasmine). U međuvremenu dolazi do smjene tadašnjeg predsjednika i tajnika, kada rodovnice gornjih pasa iz uzgoja društva zajedno s registrom o uzgoju (svih pasa) tajanstveno nestaju. Rodovnice su se pojavile nakon nekih mjesec dana kod voditelja uzgoja (navodno joj je donesao smjenjeni predsjednik). Nova uprava društva, dogovara se s tajnikom ekološkog društva i prepuštaju novoosnovanom Klubu Jugoslavenskih autohtonih pasmina pasa - Slavonski Brod (čiji je predsjednik bivši predsjednik društva) skrb o svim autohtonim pasminama.
Kasnije se utvrdilo da su izdani prijepisi, upravo onih, koje su prije pominjane kao nestale, pa nađene rodovnice.

Tijekom vremena, osamostaljivanjem HKS-a, Klub mjenja naziv u Kinološki klub Hrvatskih autohtonih pasmina pasa HRVATSKI OVČAR Slavonski Brod, a potom ponovo u KINOLOŠKI KLUB HRVATSKIH AUTOHTONIH PASMINA PASA - SLAVONSKI BROD te preuzima organiziranje specijalnih izložbi svih Hrvatskih pasmina pasa, koje odmah prerastaju u najveće priredbe oblika hrvatskih autohtonih pasmina pasa.