FEDERATION CXNOLOGIQUE IN TERNATIONALE (FCI)
Secreteriat General: 12. Rue Leopold II, Thuin (Belgique)

No:277 le 31.januier 1969.
Standard: HRVATSKI OVČAR (CHIEN DE BERGER DE CROATE)

OPĆI UTISAK:
Hrvatski ovčar je pas na donjoj granici srednje visine. Živahan je, pažljiv i skroman pastirski pas. Lako poučljiv. Osnovno je crne boje, a karakteristična je kratka dlaka na glavi i nogama.
Visina kod grebena iznosi kod mužjaka i kod ženke 40-50 cm. Pas je nešto izduženog pačetvorinastog formata (on je oko 10% duži od visine).
Naročiti mu je razvijen instinkt čuvanja stoke, a veoma je upotrebljiv i kao čuvar kuće.

GLAVA:
Općenito: Glava je relativno laka, klinastog oblika.Gubica se prema lubanjskom dijelu glave odnosi kao 09:11. Ukupna dužina glave iznosi oko 20 cm.

a)	Lubanjski dio glave prelazi klinasto u gubicu, očni lukovi nisu izraženi, obrazi su zaobljeni.Općenito,glava je suha. Čeona brazda izražena.Lubanjski dio ovalan.Tjemeni greben možebiti izražen.
b)	Gubica je suha, nosni hrbat ravan i klinasti je produžetak lubanjskog dijela glave.Dobro je razvijena, donja vilica čini skladnu cjelinu s linijom nosnog hrpta. Gubica nije šiljasta ni tupasta.
c)	Zubalo je dobro razvijeno. Dozvoljeno je i klještasto zubalo, no poželjno je škarasto.
d)	Usnice su suhe, prilegnute, elastične, usni kutevi zatvoreni. Usnice su izvana crno pigmentirane.
e)	Njuška je uvijek crna, ne iskače od linije nosnog hrpta.
f)	Stop je slabo izražen
g)	Oči su smeđe do crne, srednje veličine, bademastog oblika, ravno položene, priljubljenih kapaka, živahnog izgleda.Rubovi očnih kapaka su tamno pigmentirani.
h)	Uho je nešto postrance nasađeno, stojeće ili polustojeće, trokutastog oblika, srednje veliko. Kupiranje nije dozvoljeno.Poželjne su stojeće uši.

VRAT:
Vrat je nešto podignut nad linijom leđiju, gornja i donja linija vrata je ravna.Umjereno je dug, srednje snažan,dubok, dobro zaobljen,mišičav. Koža je bez nabora i gusto je odlakan.

TRUP:

a)	Leđa su kratka i ravna, mišičava.Slabinski dio je kratak i dobro povezan, greben nije izražen.Prijelaz u vrat je postupan.
b)	Prsa su srednje dužine, dosta široka i duboka, rebra svedena, grudi slabo izražene.Prijelaz u vrat je u ravnoj liniji.
c)	Trbuh je blago usukan,slabine su ispunjene, čvrste.
d)	Sapi su srednje duge, u blagom padu, mišičave, primjereno široke.
e)	Rep je srednje visoko nasađen, gusto i dugo odlakan, u mirovanju opušten ili nošen u leđnoj liniji, u afektu iznad leđne linije. Postoji urođena bezrepost ili se rep kupira tako da je kod odraslog psa dog oko 4 cm.

PREDNJI DIO:

a)	Kutevi prednjih nogu su otvoreniji, stav strmiji, noge ravne, gledano sprijeda paralelne.Noge su srednje dužine.Lopatica je srednje dužine, nešto strmije postavljena, dobro mišičave. Nadlaktica je je relativno kratka, podlaktica je duga, mišičava.Kosti su lakše.
b)	Šapje je suho, ne ističe se. Došapje je kratko, ne sasvim okomito na pod, šape male,čvrste, poluzečje.Prsti skupljeni.

STRAŽNJI DIO:
Stražnje noge su srednje otvorenih kuteva. Noge gledano straga su paralelne.Potkoljenica je duža, skočni zglob niži.
Stegno je srednje širine, mišičavo.Skočni zglob je suh,dobro izražen, srednje otvorenog kuta.
Stražnje šape su iste kao prednje, male i čvrste, no nešto izduženije.Čaporci se otklanjaju.

KRETANJE:
Hrvatski ovčar kreće se živahnim kasom, a korak mu je umjerene dužine.

DLAKA:

a)	Dužina dlake je na leđima 7-14 cm.Lični dio glave uvijek je kratko odlakan. I uši su s vanjske strane kratko odlakane, dok su iznutra obrasle dugom dlakom. Stražnje strane prednjih nogu je duže odlakano od šapja. Stražnje noge su gačaste do skočnog zgloba. Dlaka je relativno meka, valovita do potpuno kovrčava.Ne smije biti vunasta.
b)	Poddlaka mora biti gusta. Temeljna boja dlake je crna.Dozvoljene su pojedine bijele dlake.Bijele dlake na glavi, tijelu i repu nisu dozvoljene, dok su dozvoljene na grlu, grudima i prsima. Bijele oznake na prstima su dozvoljene, ali nepoželjne.

GREŠKE:
Hrvatskog ovčara isključuju slijedeće greške:
Manjak više od dva prva premolara (peti zub), svijetle oči, albinično oko, svaka druga boja njuške osim crne, potpuno vunasta i jako duga dlaka.
Bijele oznake na glavi, tijelu i repu, dulje odlakano lice potpuno viseće uši, čarapaste noge (putaste smanjuju ocjenu), predgrizači i podgrizači.
Visina viša ili niža od propisane.

Prije nego li se dotaknem komentara standarda, moram naglasiti kako naš pas HRVATSKI OVČAR, baš i ne nosi najbolji naziv, već bi ga trebalo, barem službeno nazvati HRVATSKIM OVČARSKIM PSOM, kad se zna da je čovjek koji radi s ovcama OVČAR ili ČOBAN odnosno PASTIR.
Ovako bi se razdvojila i svaka pomisao na nešto drugo, osim na psa.

Što se samog standarda tiče, on puno govori, a malo kaže. Od samog početka, pa do kraja, pun je rupa i nedorečenosti. Ovim pisanjem ne želim ulaziti u najsitnije detalje, jer tvrdim da će se oni rješavati na posve drugom mjestu i u drugo vrijeme, a nama bi uzimalo samo previše vremena. Svoje ću komentare usmjeriti samo na meni najzanimljivija područja standarda, a to su prije svega karakteristike hrvatskog ovčara, glava s osvrtom na uške i zubalo, trup s osvrtom na visinu i dužinu, sapi, rep, boju, dlaku, temperament i konstituciju.

Treba naglasiti kako je hrvatski ovčar, pas s puno prednosti u odnosu na druge pasmine, jer u svom obliku ima nekoliko varijacija:

Glava psa daje plemenitost samom psu. Kod našeg psa trebamo tražiti lisičju glavu koja je specifična, nešto lakša i nešto uža.
Današnji suci traže veliku glavu (težu-što je mana) i dosta snažnu, u suprotnosti sa standardom.
Rijetki su današnji uzgajači koji njeguju iskonskog hrvatskog ovčara, već svi jureći za titulama zapostavljaju osobine i specifičnosti pasmine, te je na taj način unazađuju.
Trebalo bi izvršiti detaljan pregleg pasa na terenu i utvrditi trenutno stanje pasa, sukladno standardu. Kod odabira sudaca, treba tražiti suce koji podržavaju standard i tumače ga, onako kako treba, a nikako ne one, koji ga tumače u zavisnosti od raspoloženja, a mogli bi reći i privatnog dogovaranja. Prije nekoliko godina, jedan je kinološki sudac nametnuo teoriju da hrvatski ovčar ima finu konstituciju, te da ga treba učvrstiti birajuči za rasplodnjake krupne i jake pse. Na taj je način brzog i okretnog psa usporio - povečavajući mu visinu i težinu, pas je dobio čvrstu konstituciju, umirio se i postao salonski pas. Mi trebamo psa koji će ostati onakav kakav se stoljećima održao, veselog, hitrog, učinkovitog i laganog psa, ne visokog, a ne niti niskog psa.
IDEALNA VISINA HRVATSKOG OVČARA JE 42-46 CM, jer tada daje sve od sebe, a svaki dodatni cm gore ili dolje oduzima na kvaliteti samog psa.

Kod uški se pojavljuje problem uspravnosti i poluspravnosti. Možda to i nije problem, kad bi se obje varijacije jednako tretirale. Moram priznati da je meni puno draže uspravno uho, i kada bih morao birati između dva jednaka psa, birao bih onoga s uspravnim uškama.
No, uške imaju i druge probleme, a to je i odlakanost uške, te nošenost uške. Trenutno, najveći problem odlakanosti uški je u tome, što u standardu stoji da su uške s unutarnje strane gusto odlakane, a s vanjske kratko. To nije tako na terenu. U stvarnost, na terenu, uške su gusto i dugo odlakane izvana, a s nutarnje strane gotovo da i nemaju dlake (tu dolazi do sličnosti s mudijem).
Sječam se jedne ženke iz 80-ih koja je imala upravo takvo uho (poluuspravno, s unutarnje gusto odlakano, a s vanjske kratko). Nažalost, krv te ženke nalazi se, što izravno, što neizravno u krvi svih brodskih pasa, a nešto i u đakovačkim psima, pa ipak nije izraženo u potomstvu. Neki uzgajači su takvo uho svjesno isključivali zbog otežanog čitanja tetovir broja i higijene uške, a ostali su ih nesvjesno slijedili.
Također, nije definirana uška u cjelosti, te bi trebalo otprilike glasiti:
"UŠKE SU MAČJE, VISOKO NEŠTO NASTRANU POSTAVLJENE, USPRAVNE ILI POLUUSPRAVNE (DO 1/3 PREKLOPLJENE) OBLIKA ISTOKRAČNOG TROKUTA DO RAZNOKRAČNOG TROKUTA. VANJSKE LINIJE UŠKI SU PARALELNE, A UNUTARNJE ČINE KUT OD OKO 60 STUPNJEVA. S VANJSKE STRANE SU KRATKO, A S UNUTARNJE DUGO I GUSTO ODLAKANE."

Taktilne dlake (brkovi) su uvijek crni i kovrčavi. Za oko treba unijeti novi opis: "OKO JE CRNO DO TAMNO, BLAGO KOSO POSTAVLJENO."

Hrvatski ovčar ima vidljivu, ali ne preizraženu, niti nevidljivu čeonu brazdu, kao i očne lukove.
Zubalo hrvatskog ovčara treba biti škarasto i potpuno. Mišljenja sam da se ne treba dozvoliti nedostatak zuba, a poglavito dva ili više, jer to se već polako približava kinološkom propašču pasmine. Klještasto zubalo se smije tolerirati, jedino psima starijim od 5-6 godina i to onda, ako je pas izuzetne izložbene forme, a dokazao se u uzgoju.

Visina i dužina psa predstavljaju za sada po meni najveći problem. U standardu stoji da je pačetvorinastog oblika do 10% izdužen. Dakle, do 10%, a ne 10% kako to svi tumače. Ovo se čak dotle upotrebljava, da se vrlo lako mogu naći psi i duži od 10%. Ja sam vršio neka mjerenja krajem 80-ih i sredinom 90-ih. Zaključak je kratak, u prvom slučaju psi su bili dugi koliko i visoki (najviše do 4%), osim što su ženke bile nešto duže. U drugom slučaju, svi su psi bili duži od visine od oko 8-12% što svakako predstavlja pitanje standarda.

Standard govori o visini pasa 40-50 cm, po čemu se ravnaju suci i uzgajači, s težnjom ka višim psima. Problem nastaje kada se na jednoj izložbi pojavi mali hrvatski ovčar (42 cm) i viši pas (48-52 cm). Gotovo svaki sudac bez obzira na kvalitetu malog psa, daje prednost većem, pridonoseći omalovažavanju pasmine. Ostali izlagači, uzgajači-lovci na titule, prate taj trend i uzgajaju po njemu, i tako redom.
Već je rečeno zašto je manji hrvatski ovčar bolji od većeg, ali kada se pogleda u kojim uvjetima se hrvatski ovčar razvijao i kako je nastao, svima je jasnije.
Hrvatski ovčar odrastao je radeći u skromnim uvjetima, od jutra je bio na pašnjacima sa stokom, a noću je čuvao dvorište. Bez obzira na starost, štene ili dojna kuja, morao je obavljati svoj zadatak ovčara. Dojne kuje su odlazile kući s pašnjaka samo nadojiti štenad i opet se vračale stadu. Štenad i mladi psi su jednom ili dvaput, skromno hraneći se ostacima hrane, cjelodnevno ovčarili, a po povratku kući dežurali kao čuvari dvorišta. Samo takvi psi su mogli opstati, i upravo zbog toga oni nisu, sve i da su htjeli biti veliki, nisu mogli. Veliki su se psi nalazili jedino po gradovima, i to su bili u prosjeku spori i teški psi, koje su pojedinci uključivali radi modnog trenda u uzgoj, te polako nametali taj trend u uzgoju.
Moje je stajalište, da su manji hrvatski ovčari puno učinkovitiji od velikih, ali ni velike pse ne traba isključiti, već im naći novu primjenu.

Što se tiče dlake, ona je relativno u standardu dobro opisana osim u dva dijela, u vezi s uškama koje smo već naveli, i u pogledu dlake na grebenu koja tvori tzv.razdjeljak. Ovaj se razdjeljak izgubio u modernih hrvatskih ovčara, jer je odavao sliku neurednog ili nadgrađenog psa. Mišljenja sam da se ovaj razdjeljak nije smio ispustiti iz uzgoja, jer predstavlja karakteristiku pasmine. Dlaka je na grebenu ravna i tvrda, podijeljena na razdjeljak ili bez ovog razdjeljka. No, kao i do sada, prvo trebamo odlučiti što želimo u uzgoju. I ovdje će prevladati uzgojna politika pojedinaca, a uzgajači će slijediti modne trendove. Današnji psi na grebenu nemaju razdjeljak.

Što se tiče sapi, one bi trebale biti položenije (blago kose) i srednje duge, da bismo izbjegli nadgrađenost. Tu blagu nadgrađenost (uzrokovanu kosim ili strmim sapima) prikrivamo izgovorom bujne dlake na slabinsko-sapnom dijelu. Istina je da su naši psi blago nadgrađeni, upravo uslijed kosih do strmih sapi, koje uzgajači ne isključuju iz uzgoja, a suci ne kažnjavaju.

Svaki dan možemo očekivati da FCI donese Odluku o zabrani kupiranja repova, uški i zaperaka (čaporaka). Za neke pasmine takav propis donijeo se na razini države, a kod nas još nema spomena o tome. Mi imamo psa koji udovoljava ove zahtjeve, psa s repom, psa s kratkim repom i psa bez repa - sve u hrvatskom ovčaru. On se šteni s repom (REPATI) , pa mu se kupira ili se ne kupira, s kratkim repom (KRATKOREPI), pa mu se skračuje ili ne, i bezrep (KUSAV) koji uopće nema repa. U standard treba unijeti da se šteni trojako, repat, kratkorep, bezrep. Kupiranje spominjati kao prošlost, a ustrajati na bezreposti do kratkoreposti. Na izložbama ne bi trebalo praviti razlike zbog repa, ali treba tiho priznati da je pas bez repa uvijek ljepši i djeluje plemenitije od onog s repom.

BOJA HRVATSKOG OVČARA MORA BITI DUBOKO CRNA BEZ PRIMJESA BILO KOJE DRUGE BOJE. BIJELE DLAKE SE MOGU DOZVOLITI, ALI SMANJUJU OCJENU. BIJELE OZNAKE DOVODE DO ISKLJUČENJA IZ UZGOJA. O tome, gdje i koliko se dozvoljava bijelih dlaka, treba se dogovoriti na zboru uzgajača. Međutim, u posljednje vrijeme pojavljuje se povremeno i hrvatski ovčar drugih boja, smeđi, žuti ili bijeli (to su sve varijacije crvene boje koje u ovisnosti od svoje gustoće daju crnu, smeđu-žutu ili bijelu boju, od kojih je crna boja s najvećom gustoćom melanin pigmenta - crvene boje).

Odlakanost hrvatskog ovčara je njegova karakteristika i treba je pozorno promatrati prigodom ocjenjivanja psa: "HRVATSKI OVČAR OBRASTAO JE TVRDOM DUGOLOKNASTOM DLAKOM, TE KRATKOM I RAVNOM DLAKOM. KRATKA RAVNA DLAKA NALAZI SE NA POTEZU OD ISPRED KORIJENA UŠKI, OBRAZA I MEĐUVILIČJA, NOSNIKOM I DONJOM VILICOM DO NOSA. KRATKA DLAKA NALAZI SE I NA VANJSKOJ STRANI UŠKI, PREDNJIM STRANAMA PREDNJIH I UNUTARNJIM STRANAMA STRAŽNJIH NOGU. NEŠTO DUŽA DLAKA JE U OBLIKU ZASTAVICA NA PREDNJIM NOGAMA. DUGOM KRUPNO LOKNASTOM DLAKOM POKRIVEN JE OSTATAK TIJELA. KARAKTERISTIČNA JE ODLAKANOST GREBENA, GDJE DUGA RAVNA DLAKA PODIJELJENA NA RAZDJELJAK POKRIVA GREBEN. OVAJ RAZDJELJAK MOŽE I NE MORA BITI IZRAŽEN. PODDLAKA JE CRNA DO TAMNA."

Hrvatski ovčar je temperamentan pas i uvijek mora biti u radnoj kondiciji. Mora biti stabilne naravi, a iz uzgoja treba isključivati pse koji ne pokazuju interes za stokom ili bilo kojim drugim radom, plašljive, lako zbunjujuće pse.

Konstitucija; treba tražiti - ne lagane pse, a ne niti teške pse kao što je u zadnje vrijeme trend. S takvim psima treba prići selektivnijem uzgoju.

Nama ne smije biti cilj dobijati visokog snažnog psa za službeni rad, kao što su službeni psi, ali moramo dobiti psa dopadljiva izgleda, dobre naravi i radišnog. Za sve to imamo materijal i osnovu, a ostalo je na nama uzgajačima da oblikujemo i prezentiramo svijetu. Mislim da hrvatski ovčar više ne može nači svoje mjesto kao ovčarski pas u punom smislu, ali može naći kao pas pratitelj, sportski pas (agility, ples sa psima, jumping,...), a druge poslove prepustimo psima koji su za to odabrani i zasigurno - tržišna pasmina.